31.03.2006., petak

...vjerovanje... Jeste li se kad zapitali zašto je baš ta osoba u baš tom trenutku bila ondje?Zašto se baš to dogodilo u tom trenutku? Zašto su se dogodile neke određene stvari? Zašto prije,a moglo je i kasnije ili obrnuto? Vjerujem da se stvari događaju s razlogom.Naime,prije 8 godina dogodilo se nešto što ću pamtiti dok sam živa.Ne želim ulaziti u detalje,duga priča.No oni koji me znaju,znaju o čemu pričam.Mogla sam umrijeti,ali nisam. Mislim da se to dogodilo s razlogom,mislim da Bog ima nekakav plan,za sve nas.Ako ste pročitali prethodni post, vidite da sam nedavno bila na operaciji,imala sam ahalaziju jednjaka.Prije sam mrzila svoj život,bila sam jako nesretna.No,kad je došao dan operacije,u meni se nešto probudilo,shvatila sam koliko je život dragocjen. To mi je pomoglo...na čudan način.Mislim da se to dogodilo s razlogom...da počnem drugčije gledati na svijet,da počnem cijeniti život....

- 22:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

30.03.2006., četvrtak

...ah naslov... Probudilo me proljetno sunce i svjetlo dana.Bilo je 9.h,sišla sam dolje.U glavi sam vrtila film događaja koji su unijeli malo zabave u moj ionako dosadan život.Bila sam sretna što ću slijedeći tjedan krenuti u školu.Dohvatila sam veliku šalicu,te u nju usipala vruću kavu.Danas sam išla u školu na "informacije" kod svoje razrednice.Mislim...ko još ide sam sebi na informacije?Dobro da sam bila sa mamom.Možeš zamisliti: "isuse,ova nije normalna..."No bila sam sretna što ću vidjeti svoj razred i razrednicu,nisam ih vidjela 4 tjedna.Razgovarali smo o mojim ocjenama,te kako će me profesori pitati. Naravno,pričali smo i o mom oporavku.Te je razrednica pitala kad ću doći u školu.Kada sam joj sva sretna rekla slijedeći tjedan, ona na to:"Zar ne misliš da je malo prerano?"Pomislilo bi se da sam bila oduševljena tim što sam čula...ali...nisam. Raspoloženje mi je splasnulo.Kome još razrednica ne da da dođe na nastavu?Šta još neću doživjeti...svašta...I tako razočarana,slušala sam razrednicu i mamu kako govore o mojoj operaciji...U glavi su mi bila samo razočarana lica mojih prijatelja.Razredu sam već na sva zvona najavila kako ću slijedeći tjedan u školu.Bili su sretni...vidjelo se.Nedostaju mi...ali možda je i bolje da ne idem u školu još neko vrijeme...sjediti u razredu sedam sati samo 20-tak dana od takve teške operacije...nije baš pametno.I tako...moram čekati 20.4. da bih mogla u školu.Slavit ćemo...moj rođendan i povratak u školu.Nakon "informacija" otišli smo u "Branimir" na kavu.Inače moja ujna radi u "Branimiru" pa smo malo pričali s njom.Sjetila sam se kako sam bila tužna kada mi je došla u bolnicu,ne samo ona nego i svi drugi,jer oni kasnije idu kući,gledati televiziju,i raditi nešto zabavno,dok ja ovdje trunem od dosade i tuge.Svaki dan,poslije 12h te poslije 17h bila sam užasno usamljena,jer su tad završavale posjete.Svaki put došlo bi mi mnogo ljudi,a nakon toga oni odu svojim kućama i ja odjednom ostanem sama.To me ubijalo...nastojala sam ne misliti na to.Raditi bilo što kako bih zaboravila na to.Čitala sam romane,knjige, časopise,rješavala križaljke,osmosmjerke,slušala mp3...ali s vremenom jednostavno ti se više ne da ništa. Dopisivala sam se sa desecima ljudi...trudili su se praviti mi društvo.Ma...samo su me još više rastužili. Mislila sam si kako je njima lijepo,druže se sa svojim prijateljima,idu u školu,udišu svježi zrak.Dok ja ležim u krevetu...na leđima...već dvadestetak dana...užas...sve me boljelo,leđa,trbuh...Kad sam se probudila iz anestezije,osjetila sam strašnu bol.Ugledala sam mamino i tatino lice.Didu koji mi je donio predivan cvijet. Prvo što sam pitala mamu bilo je:"jesu li radili laproskopski ili su rezali?"Rekla je da su morali rezati, doktor nije mogao,kaže da je bilo jako stisnuto.Oči su mi se napunile suzama.Zato tako boli,rekla sam. Dobro je,smirivala me mama,najgore je prošlo.Doktor je zadovoljan.Bila sam jako žedna...nisam smjela ništa piti.Koliko je trajala operacija,pitala sam.3-4 sata,odgovorila je mama,dovezli su te oko 15h sa intezivne.Jako me boljelo,jedino što sam željela je zaspati i probuditi se za 10 dana.Morali su krenuti,oči su mi se opet napunile suzama.Kad su otišli pokušala sam zaspati, ali tuga i boli bili su preveliki.Mama mi je poslala poruku,oko 20h.Svi smo uz tebe...izdrži.Poruke su mi slali prijatelji i rodbina.Jedva sam im odgovorila,bila sam omamljena.Ujutro,oko 6h došle su sestre da me ustanu iz kreveta. Ej...čekaj pa ne mogu ja...moraš,dobit ćeš upalu pluća...ajde...Nekako sam uz njihovu pomoć napravila tri koraka.Oblio me znoj.Ne mogu...uzdahnula sam.Počelo mi se vrtiti u glavi.I stavile one mene u krevet.Bila sam jako gladna i žedna.Dali su mi infuziju,to mi je utažilo glad i žeđ.Sretna jer je prošao još jedan dan,otvorila sam oči.Oko 8h došla je vizita,doktor je rekao da ću sutra moći početi piti tekućinu na gutljaje.Ajoj...pa ja 3 dana nisam ništa jela ni pila.Više nisam osjećala glad ni žeđ.Mislila sam kako će organizam odbaciti bilo što što pojedem ili popijem.Mislila sam kako više nikad neću moći hodati,plesati,spavati na trbuhu.Izgurala sam nekako 7 dana.Mama je pitala doktora kad ću moći kući.Kad mi je mama prenijela vijesti plakala sam ko kišna godina.Do ponedjeljka?Kako ću toliko?U sobi sam bila sa nekom babom,koja je hrkala po noći,a i po danu.Ležala sam na odraslom odjelu,tu nije bilo djece.Samo babci i dedci.Prije božića bila sam u Zagrebu u klaićevoj.To je dječja bolnica,tamo sam bila tri tjedna.I uopće mi nije bilo dosadno,jer je bilo mojih vršnjaka.Dapače,bilo nam je jako zanimljivo.Tog dana dobila sam temperaturu,valjda jer sam se uzrujala.No,pomirila sam se s tim.Što se mora,mora se,nije kraj svijeta.Moramo to izgurati.Govorili su da sam hrabra,junak.Možeš misliti.Šta mi to vrijedi!Sutradan u viziti doktor je rekao da mogu kući u petak.Mojoj sreći nije bilo kraja.Odmah sam nazvala sve moguće ljude,i poslala tisuće poruka:"ej...mogu kućiiiiiiiiiiiiii....jeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!"I tako došao je petak,idem kući!No jedva sam došla do kuće.Bilo mi je muka,tresla sam se.Naime,tu noć mi je neka "pametna" sestra dala tabletu jer sam imala bolove...na moj prazan i iziritiran želudac.Umjesto da mi je dala inekciju u bromil,koji mi je ostao u ruci još od infuzije.Upravo zbog toga,jer ne smijem piti tablete.Želudac mi se okrenuo,ali ionako je bio prazan. Napokon sam došla kući.Srušila sam se na krevet,i zaspala.No,došla sam kući!!!Za dan,dva bilo sam dobro.I sada nakon dvadesetak dana,osjećam se super.Još se nisam posve oporavila,ali... Čekam subotu kad ću moći ić van,u oks...živim za taj dan!Ali i za sebe.Nakon operacije počela sam drugčije gledati na svijet...nisam više toliko opterećena svojim izgledom,iako mi govore da sam lijepa,zgodna...ali nemam samopouzdanja.Više me nije toliko briga što drugi misle.Pa ja sam pretrpjela tešku operaciju...i mnogo,mnogo toga u životu.Sretna sam,jer sutra je novi dan...a ja sam još tu...zdrava...sretna jer me okružuju ljudi kojima je stalo do mene.Volim svoj život! Život je kratak! Pretrpjela sam puno toga,stvarno mnogo.I...došlo je vrijeme da uživam u životu!!! POZDRAV SVIMA

- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.03.2006., srijeda

dječja prava...hm...zanimljivo Prije svega želim pozdraviti ljude koji su smogli snage doći na moj blog.SVAKA ČAST!!! Danas sam shvatila koliko zapravo nemam nikakvo pravo odlučivanja,čak ni onda kad se radi o rasporedu namještaja u mojoj sobi.Mislim,ovdje ću ja provoditi vrijeme...kad želim pobjeći od stvarnosti i skriti se od lica nekih osoba.Dakle,danas su mi roditelji premiještali namještaj u sobi.Krevet mi je stajao u položaju istok-zapad,što nije dobro,kako oni vele.Treba stajati u smjeru sjever-jug.Kažu doktori,vještice i ostali čarobnjaci.Mislim...i zbog toga su oni menu demolirali cijelu sobu.Pitaju oni mene, jel želiš da ti ovako stoji stolić ili ovako?Da ovo malo više poguramo lijevo ili desno? I naravno oni su radili suprotno od mog.Rekla sam im da ću ih izbaciti iz sobe...a lijepo sam vam rekla...i tako oni meni razmjestili sobu...nije da mi se ne sviđa...ali onako je bilo...kao da ima više mjesta.Al ajd...preživjet ćemo.pozz!!!

- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #